Dubrovnik, najjužnije hrvatsko turističko odredište je, prema podatcima sa e-visitora, ostvario rekordna zimska turistička noćenja. Tako je, prema objavljenim podatcima, u studenom 2018 godine zabilježeno povećanje broja noćenja od 22% odnosu na isti period prethodne godine, u prosincu 2018. godine povećanje od 3 % u odnosu na isti period prethodne godine, te u siječnju ove godine 12 % više u odnosu na isti period prošle godine. Veljača je zabilježila čak 38 % više noćenja od veljače prošle godine, dok ožujak bilježi 12% više noćenja nego u isto vrijeme prošle godine. Lijepe brojke, rekli bismo. Međutim, ukoliko navedene brojke stavimo u kontekst iskorištenosti ukupnih smještajnih kapaciteta u odredištu, dakle ukupnog potencijala odredišta, onda dolazimo do rezultata koji nisu toliko sjajni. Naime, postotak iskorištenosti ukupnih smještajnih kapaciteta u studenom prošle godine je bio na razini 5,56%, u prosincu 3,46%, dok je u siječnju ove godine bio tek 2,74 % . Veljača i ožujak su bilježili nešto bolje postotke, pa je tako veljača bila na 3,89 %, dok je ožujak bio na 7% iskorištenosti ukupnih smještajnih kapaciteta. Uz iskrenu pohvalu sektoru na trudu oko povećanja broja noćenja u odnosu na prošlu godinu, u apsolutnom su smislu ta povećanja neznatna, pokazujući tako da Dubrovnik, koliko god bismo mi to iskreno željeli, još uvijek ne možemo zvati cjelogodišnjim turističkim odredištem. Ono što je, međutim, dobro je trend, i na njemu u svakom slučaju treba ustrajati.
Ispravnom tumačenju problematike popunjenosti kapaciteta, neovisno o kojem je hrvatskom odredištu riječ, zasigurno može pomoći jedna slikovita priča bazirana na vicu, a koja je poprilično duhovita i poučna.
PRIČA O KOKOŠI, JAJETU I SMJEŠTAJNIM KAPACITETIMA
Sjećamo se vica iz nekih prošlih vremena koji se odnosio na najsiromašniju, ekonomski devastiranu državu na Balkanu, a koji je na duhovit način govorio o tome kako im je proizvodnja jaja pala za 50%, jer im je uginula jedna kokoš. Genijalno, rekli bismo. Kako bi, međutim, taj vic izgledao kada bi se u njega unijelo malo drame ?
Zamislimo, tako, da je brojno stanje kokoši ostalo nepromijenjeno, dakle dvije kokoši, a da je u isti kokošinjac, ničim izazvana, odnekud ušetala još jedna kokoš. Što bi se tada dogodilo sa gospodarstvom devastirane države ? Po logici iz vica, to bi značilo da bi se toj siromašnoj državi proizvodnja jaja povećala za 50 %, jer je sada dodatna kokoš u kokošinjcu. Tri kokoši, znači. Velika statistička sreća za državu. Što bi to značilo za vlasnika kokošinjca ? On bi također trebao biti sretan, ali samo djelomično. Ipak sada ima tri kokoši koje trčkaraju okolo, ne više dvije. Međutim, on se vrlo dobro sjeća nekih davnih vremena, kada je u njegovom kokošinjcu bilo puno više od tih triju kokoši. U svoj veliki, stari kokošinjac, može, naime, „ugurati“ još barem tridesetak dodatnih kokica. Nekada ih je upravo toliko i bilo.
Prevedeno na turistički žargon, on zna da svi smještajni kapaciteti njegovog starog kokošinjca nisu popunjeni samom činjenicom što je u kokošinjac, ničim izazvana, ušetala dodatna kokoš. Pa ih je sada tri umjesto dvije. Kapaciteti njegovog kokošinjca puno su veći, koliko god dobro zvuči tih 50% povećanja brojčanog stanja u odnosu na prethodne dvije kokoši.
ZA KRAJ
O čemu nam govori priča o kokoši i kokošinjcu ? Govori o tome da analiza fizičkih pokazatelja za određeni period, ukoliko želimo biti potpuno precizni, mora biti sveobuhvatna i staviti realizirane dolaske ili noćenja u odnos sa sveukupnim raspoloživim smještajnim kapacitetima u destinaciji, ne uspoređujući ih isključivo i jedino sa realiziranim dolascima i noćenjima iz prethodne godine. Takav,
„krnji“ način analize statističkih podataka često vara i dovodi do paušalnih zaključaka o uspješnosti pojedinog turističkog odredišta, koristeći pritom prikupljene podatke po potrebi, najvećim dijelom u dnevno-političke svrhe.
Postavlja se pitanje, na temelju kojih parametara i izračuna, te u koju svrhu se u konkretnom slučaju donose zaključi o turističkoj sezoni od 11 mjeseci ? Kada se selektivno tumače dostupni podatci, onda se, pored zdravih očiju, pojedincima nekim čudom pričini da sezona u Dubrovniku zaista traje spomenutih 11 mjeseci, od čega je punih 9 mjeseci visoke sezonalnosti, ignorirajući pritom činjenicu
da prosječna ukupna zauzetost kapaciteta u Dubrovniku tijekom pet ( 5 ) zimskih mjeseci ne prelazi 5%. Kada se, štoviše, takva nepotpuna informacija iznova ponavlja te plasira u javnost, onda ista ta javnost počne vjerovati da je ta informacija, zapravo, točna. Istina je, međutim, prilično daleko.
